
U stvari, kriminologija je nešto u čemu sam završio, dok je pisanje nešto što je oduvijek, bar otkako me ima, postojalo u meni. Tu „bolest“ ili imaš ili nemaš. Mada, ne žalim ni za periodom kriminoloških voda, dobro me je i tu išlo i tu sam, zasigurno, bio našao sebe. Na kraju krajeva, puno je toga zajedničkog kriminologiji i, barem ovom mom, pisanju. Ta sva granična stanja uma, dobro i zlo, pravo i krivo, nagoni i instinkti, sve je to što i mene interesuje i proganja u mojoj poeziji. Samo za razliku od kriminologije, koja je ipak naučna disciplina i ima svoja određena pravila i teorije, u svojoj poeziji ja toga nemam. Tu sam ja gospodar misli, uzroka i posljedice, teze i sinteze, pri čemu me samo ta neka moja vlastita etika vodi i služi da se po njoj ravnam.
A ako zlo i dođe ponovo u ove krajeve, sklonite se sa strane i pustite nas stare. Da se kvalitetno pobijemo, dovršimo i zatvorimo taj nesretni krug koji nas je od rođenja opasao kao pupčana vrpca oko vrata. Vjerujte nam, sad smo pametniji. Sad ćemo prvo da uspostavimo prve linije po hodnicima i napucanim uredima vlastodržaca i moćnika, korumpiranih krvoločnih zvijeri, bezočnih vladara naših i vaših života. Prvo ćemo tamo da pometemo i očistimo davno okupirane pozicije. Da skinemo omče zlotvora i raspolućenih pomahnitalih voždova, poglavnika i sultana. Da otvorimo vrata slobodi i ljudskom dostojanstvu. Jer za njih smo mi odgovorni, najviše što smo se sklonili i šutali.
A sama Cazinska krajina je često bila etiketirana i plaćala je cijenu nekih događaja iz historije. Kao najčuveniji momenat je čuvena Cazinska buna koja je okarakterisana kao pobuna protiv tadašnjeg sistema. U stvari radilo se o reakciji stanovništva koje je bilo poprilično ruralno, nakon tad započete agrarne reforme, gdje su se htjeli uspostavljati modeli po uzoru na SSSR. To je bila gladna godina, bila je suša i uveden je taj otkup, što to je bila prekretnica koja je bacila ljagu na Cazinsku krajinu, koja je plaćala cijenu sve do početka ovih naših zadnjih ratova, kada je ovaj kraj opet bio specifičan pa smo i tad imali unutrašnje podjele. Mi ovdje još samo sa svemircima nismo ratovali, nema ko protiv koga nije bio na suprotnim stranama. I onda je došlo to poraće, period pljačke svega što je državno i društveno. Čak i one sredine koje su imale izgrađenu kulturnu scenu su degradirane i uništene. Kultura je u mnogim sredinama svedena na najgore, najniže moguće mjere jer nijednom establišmentu ni u jednoj ovoj našoj zemlji nisu potrebni kulturni, pismeni i pametni ljudi.
A sama Cazinska krajina je često bila etiketirana i plaćala je cijenu nekih događaja iz historije. Kao najčuveniji momenat je čuvena Cazinska buna koja je okarakterisana kao pobuna protiv tadašnjeg sistema. U stvari radilo se o reakciji stanovništva koje je bilo poprilično ruralno, nakon tad započete agrarne reforme, gdje su se htjeli uspostavljati modeli po uzoru na SSSR. To je bila gladna godina, bila je suša i uveden je taj otkup, što to je bila prekretnica koja je bacila ljagu na Cazinsku krajinu, koja je plaćala cijenu sve do početka ovih naših zadnjih ratova, kada je ovaj kraj opet bio specifičan pa smo i tad imali unutrašnje podjele. Mi ovdje još samo sa svemircima nismo ratovali, nema ko protiv koga nije bio na suprotnim stranama. I onda je došlo to poraće, period pljačke svega što je državno i društveno. Čak i one sredine koje su imale izgrađenu kulturnu scenu su degradirane i uništene. Kultura je u mnogim sredinama svedena na najgore, najniže moguće mjere jer nijednom establišmentu ni u jednoj ovoj našoj zemlji nisu potrebni kulturni, pismeni i pametni ljudi.
Kad bi sve što u čovjeka uđe, moglo i izaći, čovjek bi živio vječno. A mitovi ne bi postojali. Sve što oči pregledaju u svom trajanju; što uši pospreme u skladišta zvukova sortiranih po frekvencijama, ili naprosto na samo dvije hrpe – ugodne i neugodne; što nepce i jezik sažvaču, a nos upije – i najomamljivije i najogavnije mirise, nikad se u čovjeku ne bi zadržalo da ne postoji ta nepregledna ropotarnica sjećanja, potpuno odvojena i od uma i od razuma, ali zato čvrsto ankerisana u luci naplavljenih emocija. Čovjek je sjećanje. Mnogo prije i više nego ono što čini. Sjećanja nas određuju. Naše sklonosti, opijenosti, strasti, želje i strahove. Iz sjećanja se porađaju mitovi.
A komšiluk? I kod nas ljudi sjede u svojim dnevnim boravcima. Ako već ne vide baš najbolje od zavjesa, onda bar čuju potmule zvuke udaranja glave od vrata, jaukanje i stenjanje, a onda i tihi potmuli plač. Česti su i slučajevi kad žena završi i na stubištu, na pločniku i ulici – krvava i pocijepana, pa je onda malo teže ne vidjeti. Međutim, oni se boje da im ne promakne neka napeta scena iz turskih sapunica. U kojima imaju dodatne besplatne lekcije iz oblasti zlostavljanja žena, kojeg su te sapunice prepune. Ali i dalje kvalitetno šute. Bar tamo gdje treba.
Tako je jedno nevino i nedužno dijete izvrgnuto nezapamćenoj medijskoj i javnoj eksploataciji kao da se radi o ukazanju grmečkog medvjeda koji pleše sa Umom Thurman u „Pulp Fictionu“ umjesto Travolte. Šta ga je to nagnalo da ode od kuće, gdje je boravio, šta je jeo i pio, koliko se plašio, odnosno sve ono što je prethodilo ovom događaju sa viktimiziranim djetetom, želim iskreno, ljudski i profesionalno, da vjerujem da će stručne službe razjasniti i djetetu omogućiti adekvatnu podršku i brigu. Ali isto tako, pružiti mu i pomoć za ovu dvostruku viktimizaciju za koju je isključivo odgovorna povampirena svjetina bitna sama sebi i nikom više.
Da ne bi bilo zabune, da, ja sam Ramiz Huremagić koji je prvi potpisao javnu krivičnu prijavu protiv NN počinitelja za krivična djela za koja, iz objavljenih sadržaja, proizlazi osnova sumnje za njihovo izvršenje. I da, ja sam tu prijavu sastavio i postavio online kako bi je i ostali građani koji ne žele da budu dio eksperimenta mogli potpisati. Napravio sam to jer sam građanin BiH i jer mi/nam zakon daje to pravo – da prijavimo krivično djelo. Ako svi budemo u krivu, odgovarat ćemo onda za lažno prijavljivanje. Sve po zakonu i mirna Bosna. Dok zaključujem zadnju rečenicu, na Google Docsu, krivična prijava ima više od 1.200 potpisa. U manje od deset sati od objave. Svi potpisani, vjerujem, punoljetni su i mentalno zdravi. Samo tako se uspostavlja vladavina prava. I zemlja postaje Država, a ne Zavod.
BRANKO ĆOPIĆ danas je najpoznatiji po svojim knjigama za decu i mlade. Zaboravlja se da je bio i jedan od najangažovanijih glasova jugoslovenske književnosti. Istinski je verovao u ideale socijalističkog društva, i nije imao straha da kritikuje ono što u jugoslovenskom socijalizmu nije funkcionisalo. To mu je donelo mnogo problema. Naslućujući nove ratove, Branko Ćopić je život završio tragično – samoubistvom. U decenijama koje su usledile, njegovo delo je ostalo skrajnuto. Pamtimo ga kao pisca najlepših knjiga za decu, a malo znamo o njegovoj društvenoj borbi, zbog koje je stradao. Ideja predstave „Pedagogija otpora Branka Ćopića“ nastala je s ciljem da ispravi ovu nepravdu, a najzaslužniji da se ova predstava dogodi je RAMIZ HUREMAGIĆ, pisac, pesnik i pozorišni producent.
Tako je moguće da imamo društvo koje je razvilo i vlastite osjećaje, a koje je, dakle, vrlo lako povrijediti. Običnim djelovanjem jednog običnog slobodnog pojedinca. Takvo društvo je zatvoreno za vanjske uticaje, a registruje samo one podražaje koje dobija preko receptora svojih pripadnika, a koje ti isti pripadnici, društvu predočavaju u obredu koji se periodično obavlja i koji se zove izbori. A lijeka nema.
Pjesnici naprosto nemaju pravo niti smiju da poginju glavu, zatvaraju se iza zaključanih vrata i da šute. Dok pišem, samom sebi zvučim kao odavno mrtav čovjek koji nema apsolutno više ništa za izgubiti, i kao takav, potpuno slobodan da kažem sve što imam reći. Upravo zbog toga, smatram se sretnim što me poezija pronašla i dala mi mogućnost da u tim agonskim stanjima, umjesto u mržnju i besmisao, odlazim u neke nove prostore, nova mjesta i pukotine, da svaki put iskopam još jednu, do tada neotkrivenu, nakupinu, nježno je umotam i upakujem kao novorođenče i predam svijetu. Da stvorim svoju četvrtu dimenziju, da poimanje vremena svedem na postojanje svetosti „samo jednog trenutka“, sve prije je sjećanje, sve poslije je samo projekcija.
Mi Cazinjani smo uvijek bili poznati kao svojeglavi i tvrdoglavi ljudi. Zbog toga su nas i voljeli i mrzili i bili nam zavidni na tome. Danas je ta slika u dobroj mjeri poljuljana i to zahvaljući isključivo nama samima. Cazin je danas, izvan Cazina, više prepoznatljiv po lošim i ružnim stvarima nego po dobrim i lijepim. Ne zbog toga što dobrih i lijepih nema već zbog toga što o njima niko ne priča. Bar ne dovoljno ili u onoj mjeri koju takve stvari zaslužuju. Volio bih da se to počne mijenjati. NAPOMENA: Sadržaj intervjua je, u međuvremenu, uklonjen sa portala www.cazin.net kao i sav drugi sadržaj koji se odnosio na tekstove i sadržaje o Ramizu Huremagiću
Zbog svega toga, nikom ne dam za pravo da me etiketira „jugonostalgičarem“ kao što nikom ne dam da me svrstava u jedan od tri podijeljena nacionalna tora u Bosni i Hercegovini. Ne zbog toga što imam bilo što protiv Jugoslavije koju prihvatam kao povijesnu činjenicu proisteklu iz volje ljudi, pa i naroda, ovih prostora u jednom vremenskom periodu, niti što osporavam pravo ljudima i narodima danas da se nacionalno deklariraju, već isključivo zbog toga što slobodan čovek ne sme sebi dopustiti bilo kakvo etiketiranje kao rezultat nametanja norme od nekog drugog. Samo slobodan, mogu da promišljam o tome kako se osećam i gdje pripadam, ako pripadam. Međutim, ono što danas znam i za čim jesam nostalgičan je činjenica, napominjem i podvlačim ČINJENICA, da sam ja imao detinjstvo, u toj takvoj tamničarskoj Jugoslaviji, a da ga moje dijete danas nema u „slobodarskoj Neovisnoj“. Ja sam doživio rat koji je trajao četiri godine, njegova borba traje otkako se rodio. Definitivno previše.
Partizansko, niti bilo koje drugo groblje neće se moći zaštiti od povampirenih krvoloka sve dok postoji sistem raspodjele moći i vladavine koji je zasnovan na postulatima klepto-nacionalističkog uređenja i konceptu “otete države” (captured state) u kojem je strah, uz valutu “žrtve”, najvažniji monetarni instrument i u kojem, umjesto centralne banke kao glavnog monetarnog regulatora u jednoj državi, vladajući tron upravlja društvom i njegovim finansijskim tokovima putem “straha”, na uzusima feudalnog uređenja, konceptima “odabranih i podobnih”, “naših i njihovih: živih, mrtvih, kostiju, grobova) i “200 porodica” koje treba da upravljaju zemljom i “stokom”.
Ako državni Parlament uvaži mišljenje Povjerenstva za izbor i praćenje rada Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije, prvi čelnici ove vrlo važne državne institucije bit će Ramiz Huremagić, Blanka Benković i Milan Krulj.
Bosanskohercegovački književnik Ramiz Huremagić napisao je dirljivu pjesmu sa snažnom porukom u povodu brutalnog i mučkog ubistva dvojice policajaca na Alipašinom Polju. Prenosimo njegovu pjesmu o sarajevskim herojima Adisu Šehoviću i Davoru Vujinoviću i tužnom sarajevskom jutru:
Ramiza je rat zatekao u studentskom domu u Zagrebu, gdje iz rodnog Cazina došao na studij kriminalistike. Studij će završiti deceniju kasnije u Sarajevu gdje i danas živi. Zaposlen je i piše poeziju. Otac jednog petnaestogodišnjaka, od kojeg uči živjeti. Od tog dana, u Zagrebu, kada je uvidio da se rat s rubnih područja Hrvatske prelijeva u BiH, krenuo je pješice put Cazinske Krajine, zajedno s još nekoliko stotina ljudi. Huremagić je putovao s jednom mišlju – da treba biti kod kuće, kod svojih. Kaže da je dobro znao šta ga čeka. Kada je obukao uniformu, imao je nepunih 20 godina. “Kod kuće su tad bile dvije mlađe sestre. Smatrao sam da mi je obaveza da ih odbranim, sačuvam. Tako je i bilo… Moja misija je završena. Ja sam svoj rat dobio”, prisjeća se Ramiz.
Sjećanja Ramiza Huremagića tvore potreban tekstualni vakuum, unutar kojeg pjesnik otpočinje iskopavanje, prevrtanje, zagledanje te propitivanje pronađenih fragmenata svojih sjećanja. Vibrirajuće smjene lucidnosti i izmaglice, ispreplitanja vojničke ogoljenosti, divovske nježnosti te secirajućeg intelekta, atmosfera su u kojoj Huremagić traga za unutrašnjim naprslinama koje se uspostavljaju kao pjesnikovo nastojanje da sastruže onaj nezaboravni pervizovski “trulež sjećanja”. Pjesnik sumnja u “čistoću” svojih sjećanja; on i snove sanja na “jastucima od memorijske pjene” pa “oblaci prestaju biti oblaci”. Njegovi su jastuci od memorijske pjene pojednostavljena slika onog što on naziva Današnjost, koja ima dobro razrađenu jezičnu jednadžbu za brižljivo pohranjivanje i pojednostavljivanje naših sjećanja, snova i misli. Uprizorenja Huremagićeve Današnjosti nelijepa su i surova; ona je uronjena u krvave posteljice minulog rata, u njoj se kroči po pjesnikovim praznim livadama djetinjstva koje su u vašar mermera i inoksa pretvorene, govori se mrtvim riječima prikovanim za utrnuli jezik, dok na usnama stoji Krik pretvoren u zaleđeni vodopad. Njegova je Današnjost prenapučen prostor kafane “Kod mene”, u kojoj su redovni gosti, jebeni licemjeri, grobari ljubavi i pravde, tečni smradovi. I tako, s jedne strane vidimo pjesnika kako malaksao kleca pod teretom “svojih” sjećanja, kako umoran mlatara rukama kroz magle djetinjstva i jezikom učahureno vrijeme, ali s druge uočavamo njegovu neumoljivu potrebu da razazna svoja sjećanja i misli od tuđih, da oslobodi svoje misaone žile u “trouglu nejednakih strana”, u kojem zbir unutrašnjih uglova nije nikad isti.
Kod nas se priroda podrazumijeva kao nešto što treba da traje i postoji samo dok i mi postojimo, pri čemu nas ne interesuju ni milioni godina prije nas, ni milioni godina poslije nas. Samo milioni eura i ostalih valuta.
R.Huremagić - o borbi protiv terorizma i nasilnog ekstremizma i radikalizacije
Rat 90-ih unutar Krajine je antologijski primjer mržnje - U kontru sa Draganom Markovinom
POSLIJEPODNE UZ RTV USK - O KULTURI I UMJETNOSTI U USK
POSLIJEPODNE UZ RTV USK - O PREDSTAVI "PEDAGOGIJA OTPORA BRANKA ĆOPIĆA"
POSLIJEPODNE UZ TVUSK - RADIONICA KREATIVNOG PISANJA
NEDJELJOM ZAJEDNO RTV USK - KNJIŽEVNI KONKURS ZA MLADE AUTORE USK
Zemlja prvo proguta oči - Ramiz Huremagić, Nataša Govedić i Tomislav Brlek
Povratak u Budućnost - Podcast #5
Festival NOSI SE, ZADAR, Diskurzivni relej: Pravo na nenasilje